Mihajlo Manojlović: JESEN U MOJOJ ULICI

U tihoj noći kapljice jednolično dobuju po oknu prozora i sam, u svome krevetu provodim noć bez sna. Ulicom odzvone poneki koraci i njihov užurbani odjek razlijeva se po zidovima od žute cigle, nakvašenim od neprestalne trodnevne kiše. Pažljivo osluškujem svaki zvuk, nemiran i razbuđen, tražim jedan dobro poznati. Sjećanja ovaj dan izdvajaju od svakog drugog u godini. Očekujem njen dolazak, da među tim sumornim i kišnim zvucima pronađem onaj nezaboravni.

Prošle godine s prvim danima jeseni u meni je rastao nemir koji nisam mogao da objasnim ni sebi koliko ni drugima. Često sam noći provodio hodajući po svome malome stanu i povremeno prilazio prozoru te veoma usresređeno gledao na jedno prazno mjesto ispod žute grane breze, ni sam nisam znao zašto. Nešto u meni je činilo to mjesto izvjesno posebnim, na način sličan onome kada sjećanja se neraskidivno povežu sa mjestom na kome su se desila, nakon što postanu i dio nas samih. Pokušavao sam dokučiti do mjesta u meni odakle dolazi taj  prožimajući strah ali je to bilo veoma neuspješno tada. Sa prvom pojavom žute boje na listovima grana te breze u meni je počinjalo isčekivanje nečega značajnog. Zbog nesposobnosti da u riječi pretvorim tamu koja u meni nadire svakom kapi na prozoru, često sam se u periodu kada nastupa jesen zatvarao u sebe koliko i u svoja četiri zida gdje sam, bez obzira kakav ću utisak ostaviti drugima, mogao da se predajem toj iscrpnoj šetnji bez cilja, od zida do zida, čiju potrebu sam osjećao snažno u svojim nogama. Isčekivao sam nešto neizbježno.

Jesenje noći svojom rukom sjete spuste na čovjeka pokrov melanholije i on se u manjoj ili većoj mjeri mora predati opštoj atmosferi koja tada zavlada. U jednoj od tih noći, bez mogućnosti da prizovem duboki san, ležao sam isto ovako kao i sada, napet i osjetljiv na svaki šum i zvuk. Jedan je u meni probudio posebnu pažnju. Neki melodični, prodorni zvuk širio se ulicom zasutom barama i žutim lišćem, tajanstven i umirujući. Kroz romor kiše on se probijao lagano, kao da i ne dolazi ni odakle drugo do iz moga sopstvenog uma, da mi se u samom uhu stvara. Prišavši prozoru znao sam gdje da pogledam i bez dana sam posmatrao ono mjesto ispod breze. A na njemu, upečatljivo crne oči djevojke kao od magnovenja stvorene gledale su u mene i sve na njoj je bilo nepomično, samo se kosa sablasno lelujala prkosivši kiši odavši utisak sablasnoga. Pjesma koja me privukla sada mi se uvukla duboko u koži i sljedeće čega se sjećam da sam kao opčinjen polako se spremao da izađem i krenem u susret čudnom prizoru jesenje večeri.

Prišavši na malo manje od metra, čvrsto sam stegnuo šake u strahu i dalje slušavši pjesmu koja je dopirala od nepoznate djevojke dok me je posmatrala nepomičnim tamnim očima. I onda, kao ples, okrenula se i kao da je znala,ne osvrćući se, koračala je bosa po barama i ja sam išao za njom. Opijen, stigao sam samo da primjetim kako haljina od magle sačinjena širi se po okolini otežavajući vidljivost svemu. Osjećao sam jezu koja se širila niz kičmu svakim novim tonom njenoga glasa ali nisam mogao da se oduprem magli u koju nas je zavila, te sam koračao u potpunom odsustvu zdravog razuma kroz nju. Samo prema vrhovima krovova zgrada moga djetinjstva mogao sam da naslutim gdje se nalazimo. Strah je ledio moje pokisle ruke dok je znatiželja vukla me kroz gustu maglu i tada sam spoznao da se krećemo ka rijeci. U svijesti mi se javi nešto mračno.

Most je bio okovan pustoši kasnih noćnih sati i njegova svjetla rijetko su probijala kroz gustu tamu jesenje noći. Negdje na sredini toga mosta ona me je zagrlila i hladnom rukom dodirnula čelo i tada sam već bio okrenut ka nemirnoj rijeci ispod njega. Njena pjesma koja nije prestajala u meni je stvarala pomisao o jednom poslednjem koraku te noćne jesenje šetnje. A onda je zvuk sirene automobila koji se slučajno zatekao tada prekinuo sve i prije nego što sam stigao da se osvrnem, ona je nestala. Samo oči, tamne kao oniks ostale su u toj noći i u mojoj svijesti zauvijek.

Jesen je opet u mojoj ulici, i dok svilena magla upija u sebe grane požutjelih listova ja nespokojan ležim u svome stanu. Opet čujem dobro poznatu melodiju i već navlačim svoje čizme. Odlazim u šetnju. 

 

Published by