Mihajlo Manojlović: NA VRELINI ISPUCALE ZEMLJE (Vestern + Horor)

Nepregledna pustoš polako se odmotava svakim zvukom kopita od vreli, prašnjavi drum. Kopite, zveket mamuza i tiho šištanje vjetra jedini je zvuk koji ovom dolinom odjekuje. Pješčane sjene plešu na prijepodnevnom suncu. On posmatra tu igru crnim očima ispod oboda svoga šešira, dim se uvija iz cigare koja lijeno visi na uglu njegovih usana. Dolina, tako nemilosrdna za sve što diše na njenom tlu, ipak nađe svoj smisao za igru, pomisli. Kao i on, lešinari poznaju igru ove pustoši i nemo ga prate. Neumorni hod crnog konja uvijek ih privlači.

Otuđenost ove pustoši uvijek je bila prepreka svakome ko se nađe u njoj. Oni, zalutali, ne pronalaze svoj put i ostaju na nepodnošljivoj vrelini sunca koje kao da nikad ne zalazi. Starosjedioci, jedno pleme koje se gasi, čuvaju mitove o njoj i poznaju njene tajne. Zbog njih, često se u dolini znaju naći leševi opljačkanih karavana. On zna da poneko, skalpiran ili zalutao, još diše na vrelini ispucale zemlje.

Sunce već označava podne. Crni konj lagano usporava, ispred njega su tragovi borbe. Tamo pored uništenog karavana tri prilike bespomoćno leže, unakaženi. Zemlja je crvena. Prilazi, dobro poznati prizor u njemu nikada ne budi emocije. Pored rasturenih dijelova jedan još sa naporom diše i bespomoćno gleda u njegov dolazak. Korake čuje sve glasnije i sa njima naslućuje svoju sudbinu. Lijeva ruka polako klizi ka opasaču. U jednom pokretu sunčeva svjetlost prelazi sa jednog kraja revolvera na drugi, preko riječi Mori urezane na njemu. Metak nije ostavio traga na čelu. Lešinari dolaze.

Opet je u sjedlu. Usporeni hod kopita nastavlja da odjekuje u opustošenom beskraju, sjenke zajedno sa njime putuju. On nikad ne žuri. Neko izgubljen već je na izdisaju.

Published by