Slaviša Trivković: ***

Kada biste se u bilo koje doba dana slučajo obreli i kad bi kojim slučajem zalutali u nisku kuća na kraju šora u kojem je i kuća Rade T., sasvim sigurno bi vas dočekala i zatekla oštra i glasna riječ, dovikivanje i zla prepirka. Kada bi pak došli s namjerom, u ranije dogovoreno vrijeme, takve okolnosti bi bile znatno izmijenjene, kontrolisane. Djeca i sitnija čeljad koja bi se tu zatekla, mirno i u apsolutnoj tišini bi virila na namjernika uredno načičkana iza kućnog prozora, onog koji gleda na put. Stariji bi se, pak, jednim pogledom dogovorili, izmirili i u trenu odobrovoljili, nudeći rakiju, stolicu, blagu i mirnu riječ. Ako biste pitali došljaka zašto se na tom mjestu obreo, znalo bi se – pošao je poslom i da vidi Radu, čovjeka kojem se išlo za savjet u vezi manje-više svega: – poreza, otkupa šljiva, tumačenja ljekarskog recepta i uputa. Znao je. Išlo mu se u nevolji, da posluša i razumije, bez mnogo riječi i bez mnogo truda. Išlo mu se po olakšanje. Njegovi sinovi, prijeki i mrki ljudi, bili su na majku, i jedino po tome što dijele isti krov i hljeb mogli su se zvati Radinim. Iz gole zemlje, bijede i nadnice, pojeni rakijom i bijesom, nikli su u tvrde i osione, u one koji se naširoko znaju i zaobilaze. Noćima bi nad uplašenom i nijemom kućom uporno dokazivali svoje, trudeći se da se čuje što dalje. Teško se pobjeđena sirotinja prašta i zaboravlja. Prećutno, prigovora nije bilo. Strah najpravednije odlučuje. Neka, smirivala bi ga žena. Njihovo je, ša bi? Rado bi se tada sklanjao pod vinograd i jorgovan, ili bi u bašti govorio jabukama, kajsijama i smokvama, sve dok ga ne bi savladao san i umor, pa bi se nevoljno vraćao. Ujutro bi blago kudio sinove i snaje, onako, više za sebe. Sramota je. Kasnije bi se pred suncem povlačio u hladovinu i osamu i tamo satima odlagao i ručak i večeru, veselo razgovarajući sa novinom i tekom. Radovao sa svakoj riječi koja bi došla sa strane, izvan kuće, pa je primao gosta čilo i sa smijehom. Govorio bi tada o vojsci, o ljudima, ljetini, stoci. Znao je. Rijetko bi se žalio, i slušajući teške, tuđe misli, pravdao bi i krio one svoje, neizrečene. Radovao se unuci, potom je prispio i unuk. Samo da se zapamti. I jeste. Često bi znao reći da se unuče voli više no sopstevno dijete. Nije mogao. Prijekom riječi bio bi pobijeđen prije nego bi unucima prišao, pa je ubrzo zaboravljao. U njegovoj kući i pred njegovim očima rastao je i bujao tuđ svijet, nepoznat. Često bi se iznenadio kad bi ga upitali, i kao da se nečega sjetio, postiđen i ustreptao, slušao je kao da sluša prvi put. Prekidao bi, mani. Ženi je odavno sve prepustio. Od svega sa njom preostalo samo ime i skoro zaboravljeno obećanje. Tek ponekad bi osjetio zahvalnost – što sve to nije njegovo, već tuđe. Sramota je. Kada se iz dubina začuo potmuli huk, nije se iznenadio. Poznavao je ljude dobro. I kada su okolna brda planula, i kada je u selo stigao poziv da se mora i hoće, pustio je i dao svoj dio. Kad mogu svi. I tada kao da je stiglo olakšanje. U gluvim okovima sveopštog nemira i propadanja, začudo, ponovo je oživio. Zaboravio je na tuđe. Pitao je živo, tražio, zahtijevao. Odgovarao je smjelo,i neočekivano britko. Grčevito se hvatao posla, i onog ženskog. Djeci bi šeretski prijetio štapom, kiteći neku samo njemu znanu priču, iznova, a uvijek drugačiju, trudeći se da je što češće u blizini. I bio je. Svima. Sklanjao bi se samo kada bi sinove ugledao niz kosu. Tada bi prosto zaćutao. Kada bi ih sutradan ispratio, ponovo bi se dao svojoj novoj navici. Sve do jednog predvečerja u maju.

***

Danas, skoro dvadeset i sedam godina docnije, kada Rada odavno nema, i kad se na spomen njegovog imena, obično, uz basmu, zapali svijeća, zatutnji sredinom maja nešto iz dubina, i prospe se po jabukama, smokvama i kajsijama, neočekivano, iznebuha, baš kao nekad blaga i nasmijana riječ, odnekud poznata i bliska, a ko zna koliko puta do sad skrajnuta i zaboravljena.

Published by